Ogranak Matice hrvatske u Križevcima i Pučko otvoreno učilište Križevci organizirali su 11. prosinca 2025. u maloj dvorani Hrvatskoga doma predstavljanje knjige „Marin Držić u dvanaest priča” Slavice Stojan. Susret je moderirala predsjednica Ogranka Renata Husinec.

Autorica je objasnila razloge nastanka knjige, od kojih je glavni zanemarivanje Marina Držića i njegova značaja u hrvatskoj književnosti i kulturi općenito.

– Marin Držić je gotovo izbačen iz škola, nema ga na maturi, djeca ga doživljavaju dosadnim i nerazumljivim, a to nije tako. Drago mi je da mogu o njemu govoriti i da ga ljudi prepoznaju kao pisca našeg vremena. Ova ilustrirana knjiga namijenjena je svim uzrastima, a knjiga će pomoći profesorima u školama koji često nemaju vremena ući u dubinu te će im pomoći da osjete atmosferu Dubrovnika u renesansno vrijeme i saznaju po čemu je taj grad poseban, po čemu su specifični njegovi ljudi i tko su njegovi likovi. Kada bi se na ovakav način pristupalo i ostalim starijim hrvatskim piscima, mislim da bi oni jače zaživjeli u lektiri.

Izazov je bio pronaći ilustratora. Joško Marušić je sjajno ilustrirao knjigu i jako dobro poznaje podneblje. Mislim da je zajedničko djelovanje Marina Držića i Joška Marušića najbolji dio ove knjige. Starija hrvatska književnost je slabo propagirana na ovaj moderniji način te sam odlučila i Ivana Gundulića predstaviti na ovakav način. Cijeli svoj radni vijek sam u arhivu u Dubrovniku istraživala ne samo pisce, već i svakodnevicu dubrovačkog života. Uživala sam u tome i to što sam nalazila, nisam mogla nigdje drugdje pročitati. Devedeset posto likova Marina Držića pronašla sam u kaznenim zapisnicima dubrovačkog suda. – rekla je Stojan.

Susretu su prisustvovali i učenici OŠ Ljudevita Modeca i SS „Ivan Seljanec”. Učeniku Jakovu Sokoliću koji je postavio pitanje autorica je darovala knjigu.

Fotografije: MVR i prigorski.hr

O AUTORICI

Slavica Stojan, književna povjesničarka i književnica, rodila se u Dubrovniku u kojem živi i radi. Doktorat iz područja preporodne književnosti obranila je 1991. godine. Kao znanstvena savjetnica u trajnom zvanju bila je do umirovljenja ravnateljica Zavoda za povijesne znanosti HAZU. Istodobno je predavala na fakultetu Hrvatski studiji od samog njegovog osnutka.

Rekonstruiranjem svakodnevice iz književnih tekstova starijih hrvatskih pisaca koji su stvarali u Dubrovniku te paralelnim čitanjem administrativnih notarskih sadržaja arhiva Dubrovačke Republike, ali i drugih arhiva, otvorila je mogućnost širenja historiografije izvan tradicionalnih granica, kao i bolje razumijevanje hrvatske starije književnosti, njezinih poticaja, sadržaja i aktera. Primjerima identifikacije zbiljskih stanovnika i zbiljskih atmosfera renesansnog Dubrovnika u dramskim djelima ponajprije Marina Držića, kao i drugih hrvatskih starih pisaca kojima se znatnije bavila (Sasina, Nalješkovića, Marina Držića, Ivana Gundulića, Jakete Palmotića Dionorića, Luke Stullija), a potom i preporodnih pisaca 19. stoljeća ( A. P. Kazali, Orsat Pucić, I.A. Kaznačić, Mato Vodopić i drugi) pokazala je literarnu dimenziju društvenog iskustva, ali i potvrdila književno značenje arhivskih dokumenata. Brojnim primjerima pokazala je kako su se stvaraoci koje je istraživala nadahnjivali domaćom sredinom i autentičnim dubrovačkim situacijama, a ne oponašanjem talijanskih autora i inozemnih miljea. Dopunila je Držićevu biografiju novim i nepoznatim podacima iz njegova života. Snimila je prema vlastitom scenariju dokumentarni pedesetdvominutni film o Marinu Držiću: Od tartare do urote, 2008. koji je Hrvatska televizija prikazala u više navrata, a prikazan je na hrvatskim sveučilištima, ali i na više sveučilišta u inozemstvu. Svojevrsnom trilogijom koja tematizira uloge žena različitih društvenih statusa: plemkinje, građanke i služavke (U salonu Marije Giorgi Bona, Anica Bošković te Vjerenice i nevjernice) pratila je sudbinu žene i njezin položaj u obitelji i dubrovačkom društvu, kao i njihovu participaciju u životu svakodnevice služeći se književnim djelima starih hrvatskih pisaca koji su stvarali u Dubrovniku, ali i arhivskim dokumentima kao što su sudski zapisnici Kaznenoga suda Dubrovačke Republike, privatna korespondencija i različiti drugi dokumenti obiteljskih ostavština. Analizirala je načine na koje su dubrovački književnici doživjeli katastrofu Velike trešnje 1667. godine, kako su je doživjeli putnici namjernici koji su se zatekli u to vrijeme u Gradu i bili potaknuti da je opišu, te kako su taj kataklizmični događaj opisali sami stanovnici Dubrovnika. Održala je brojna predavanja za šire građanstvo u Dubrovniku i u Hrvatskoj promovirajući hrvatsku kulturnu povijest u domovini, ali i u svijetu: u Austriji, Italiji, Irskoj, Španjolskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Objavila je više od dvadeset knjiga, stotinjak znanstvenih i veliki broj stručnih radova. Članica je Društva hrvatskih književnika i Glavnog odbora Matice hrvatske.