U Zagrebu je 30. studenog 2016. preminuo akademik, antologijski pjesnik, književni znanstvenik, esejist, antologičar, prevoditelj i sveučilišni profesor Ante Stamać (1939. – 2016.). Akademik Stamać rado je svraćao u Križevce, u kojima je proveo dio djetinjstva. Bio je gost nekoliko znanstvenih skupova i predavanja u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Križevcima. U počasnoj straži akademiku Stamaću bila je i predsjednica križevačkoga ogranka Renata Husinec.

Biografija

Ante Stamać, pjesnik, teoretik književnosti, esejist i prevoditelj, rođen je 9. listopada 1939. na otoku Molatu, u obitelji gimnazijskih profesora, filologa. Djetinjstvo je proveo u Dubrovniku, Križevcima, Daruvaru, Molatu i Zadru. Gimnaziju i srednju glazbenu školu polazio je u Zadru i Zagrebu, gdje je 1959. maturirao na 1. gimnaziji. Diplomiravši 1963. na Filozofskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta komparativnu književnost i engleski jezik, magistrirao je 1970. komparatističkom radnjom o Tinu Ujeviću, te doktorirao 1978. disertacijom o teoriji metafore. Između 1963. i 1969. studirao je muzikologiju i povijest umjetnosti u Ljubljani, te filozofiju i germanistiku u Beču. Nakon diplomiranja bio je zaposlen kao violinist u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta, potom kao glazbeni urednik Muzičkog salona Studentskog centra, kojemu je i utemeljitelj. Godine 1971. izabran je za znanstvenog asistenta na Katedri za teoriju književnosti u Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta. Od 1978. je docent, pa izvanredni profesor i voditelj iste Katedre, naslijedivši Juru Kaštelana. Za redovnog sveučilišnog profesora bio je izabran 1989. Kao znanstveni savjetnik i profesor u trajnom zvanju umirovljen je 2004. Od 2002. redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Godine 1969. je stipendist Herderove zaklade u Beču (na prijedlog Marijana Matkovića), te znamenite Humboldtove zaklade 1977./78. u tadašnjem Zapadnom Berlinu i Göttingenu. Mentori su mu bili znameniti njemački pjesnik i teoretik književnosti Walter Höllerer te slavist i komparatist Reinhard Lauer, danas dopisni član HAZU. Akademik Stamać bio je 1989. i 1990. gostujući profesor na Sveučilištu u Oldenburgu. Održao je niz predavanja na sveučilištima njemačkoga govornog područja, a kao sveučilišni i književni predavač gostovao je u brojnim drugim zemljama, uključno i SAD.

U dva je navrata (1981. – 1984., te 1991. – 92.) Stamać bio predsjednik Hrvatskoga filološkog društva, a 1995. – 1999. i predsjednik Društva hrvatskih književnika. Bio je potpredsjednik Matice hrvatske. Od 2010. do 2014. bio je tajnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Uređivao je časopise: Razlog (1966. – 1968.), Telegram (1968. – 1971.), Umjetnost riječi (od 1981. do nedavno), Croatica (od 1989. do obustavljanja časopisa 2001. godine) te Republika. S Milanom Mirićem sudjelovao je u radu na znamenitoj Biblioteci Razlog, a priredio je i djela nekih od suvremenih hrvatskih pisaca (Š. Vučetić, J. Kaštelan, I. Kušan, M. Krleža, I. Bunić Vučić, D. Tadijanović, Tin Ujević, I. Kozarčanin, S. Mihalić i dr.). Bio je voditelj uredništva edicije Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske.

(preuzeto sa stranice HAZU-a)

Iz predgovora  Ante Stamaća knjizi Križevačka književna slava

(…) Križevci su grad moga djetinjstva. Pa, kao što svako djetinjstvo kasnijem životu utiskuje neizbrisiv pečat, bilo osobnoživotne, bilo društvene, bilo kulturne naravi, tako su i meni Križevci ostali u sjećanju kao stanovita matrica ranih iskustava, koja su se nekom vrsti strukturne autoregulacije oblikovala u kasnija zrela iskustva, uvjerenja, dakako i u estetičke nazore. (…)

Nisam međutim, prije ove zbirke tekstova, znao da su pojedini lokaliteti Grada piscima bili toliko zanimljivi, pogotovo oni na granici “dvaju gradova”. A upravu su to bila mjesta moga tumaranja u kratkim hlačicama, moga prvog doživljaja velikih snjegova, mojih odlazaka u Potočec po mlijeko, sir i vrhnje, kamo me kadšto, predvečer, znala poslati mama; moje Niže pučke škole, mojih posjeta grkokatoličkom vladiki, zajedno s tatom, Spiridionu Petranoviću i mladom Gabrijelu Bukatku; mojih doživljaja Biskupije (“Jedno oko uvijek gleda, sakriti se ništa ne da!”) i, poglavito, moga roditeljskog doma u Ulici Račkoga 28. (…) Ali sam na svoje veliko iznenađenje (…) doznao da je (…) u “mojoj” sobi, i prolazeći kroz “moj” ganjak, živio i radio, tridesetak godina prije moga dječaštva, jedan od mojih književnih uzora, svakako jedan od najznačajnijih hrvatskih proznih pisaca i kritičara, Milutin Cihlar Nehajev.

Pisati o Križevcima, štovani čitatelji, pisati iz moje današnje perspektive, znači sučeliti tri razine: prisjećati se svoga ranog dječaštva, uranjati u stečena znanja iz hrvatske povijesti, i pokušavati iz današnje vizure objasniti ljude, događaje, vedute, obiteljske prilike. (…)

U Križevce sam došao koncem 1943. Bile su mi četiri godine. Moji su roditelji, srednjoškolski profesori, s nas tada petero djece, dobili premještaj iz Dubrovnika u Križevce. Radeći na gimnaziji, ostali su tu do početka 1948., kada su premješteni u Daruvar. (…)

Treba li opisivati te dane u jeku Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega? Živeći u više no skromnim, zašto ne reći i u bijednim životnim uvjetima, gledali smo, mi djeca, otvorenim očima na sve što se zbiva oko nas. Učitelj mi je, dakako, bio stariji brat Ivica, danas poznati skladatelj i inženjer elektroakustike. Bio mi je nešto poput Ovidija Danteu! Uostalom, ostaje je to do dana današnjega. Ivica i ja motali smo se po Vrtlinu, potoku iza Šugičine okućnice, skakali po rovovima što su ih bili iskopali hrvatski vojnici povlačeći se prema Dravogradu, gledali nekakve divljake što su – točno 9 svibnja 195.! – pred Biskupijom plesali kozaračko kolo, i jujukale su nekakve cure zmazanih vlasi. U oružničkoj postaji preko puta, napuštenoj, krali smo metke, pa smo na barutu u lijepom malom perivoju “Šugičine kuće” pekli gliste, pucali tako da smo u “prazan ključ” ugurali barut. Hvala Bogu, nitko od nas braće nije izgubio prste. Ali neki jesu!

Rado sam išao u školu, gdje me je slovima i brojkama učila gospođa Kučan i gospodin Wolf. Ne znam žive li danas, poslije više od pol stoljeća. U kuću su inače zalazili profesori iz tatine i mamine Gimnazije, a i svećenici, s kojima se tata rado družio. Zbog toga je imao teških okapanja s novom vlašću. A, što da duljim, imao sam ih i ja!

Premda poznajem cijeli Matošev opus, ponovno sam se zadivio točnu opisu Antuna Gustava Matoša, prigodom njegova boravka u Križevcima 1910. godine. Taj je opis “snimio” i onaj što mi je ostao u dječjoj uspomeni. A uglavnom je identičan i onom što ga kadšto, svraćajući u Križevce, i sam danas doživljujem. “Markovićeva kuća”, Vrtlin, okućnice, kiselica na livadama, sve je još tu, ali je kuća velezaslužne primadone na žalost pretvorena u moderniju obiteljsku kuću. A ni vrta, onakva, više nema. Bio je to lijep mali perivoj, za mene tada vrlo prostran, po kojemu me je, zajedno s braćom, stroga gazdarica naganjala s koprivama u ruci. Jamačno smo joj znali potrgati i pogaziti sve što bi ona, jadna, bila njegovala! Ipak se danas ponovno koči na kući spomen-ploča Ognjanu Štrigi što su je, 1923., bila podigla Braća Hrvatskog zmaja. Ne daju se Križevci!

(…) Kad god navratim u Križevce, a to na žalost nije često, odnosno posjeti traju kratko jer su službene ili poslovne naravi, rado svrnem pogled prema Hrvatskom domu, gdje sam, pučkoškolac, nastupao, posjetim crkvu svete Ane, gdje sam “gazil meh” orguljašu, svratim do gimnazije, usput posjetim gospodarsko učilište, i oronuli “Templ”, i, nipošto na kraju, snatrim o zgodi iz prvoga razreda, kad je cijela škola išla na izlet na Kalnik, a ja sam, osamljeni i tužni dječak, bez pratnje, kakav sam već povučen bio, pošao na uspon prema velikoj gromadi na vrhu Belina grada Ta mi se slika nikada nije izbrisala iz pamćenja: ostala je romantično velebna, pa i danas kad se, kadšto, zateknem u podnožju, u planinarskom domu, za objedom ili večerom. (…)