Teško je prihvatiti istinu, koliko god ona bila neumoljiva, da profesora Petra Delića nema i da ga više nikada neće biti među nama. Plemenit i častan čovjek, sjajan suradnik i dragi prijatelj, prekoračio je prag Zemlje i zastao pred vratima Neba danas odande gdje svatko gubi svoje ljudsko lice svojim novim životom hrabrim i usavršuje i da bdije nad svima nama.

U ovom bolnom susretu s njim, posljednjem, teška mi je ali neminovna i časna dužnost da se u ime Poljoprivrednog instituta u Križevcima i Ogranka Matice hrvatske od njega oprostim u počast njegovu životu i zahvalnost njegovu djelu. U Poljoprivrednom institutu kao i u Matici hrvatskoj mjesto Petra Delića zauvijek će ostati nepopunjeno, kao jedno od najčasnijih mjesta.

Mi koji smo ga poznavali i koji se što više možemo ponositi da nas je uvrstio u krug svojih prijatelja, pronijet ćemo spomen na njega svim putovima kojima će nas u život provesti i predati ga onima koji će doći poslije nas.

Profesor Petar Delić bio je sin hrvatskoga Juga. Diplomiravši na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1952. dolazi u Križevce i radi kao profesor hrvatskoga i ruskoga jezika u Gimnaziji i u srednjem i tadašnjem višem usmjerenom obrazovanju Poljoprivrednoga instituta do 1994. godine. Od 1980. pa sve do danas radio je marljivo na prikupljanju građe i čuvanju izložaka Povijesne zbirke poljoprivrednoga školstva (školski muzej) pri Poljoprivrednom institutu. Objavio je brojne članke u Sveučilišnom vjesniku, Agronomskom glasniku i Stočarstvu o bogatoj povijesti križevačkog poljoprivrednog školstva, u Povijesti športa o konjičkom športu i križevačkom nogometu i križevačkoj hazeni, u hrvatskom sjeveru o Ilirskoj čitaonici u Križevcima. Kao profesor hrvatskoga jezika bio je cijenjen i poštovan. Voljeli su ga i brojni studenti i kolege kojima je uvijek bio spreman pomoći. Svojim profesorskim putem prošao je uzdignute glave, časno i bez posrtanja, iako je ponekad doživljavao i beznadne trenutke. Cijelog života osjećao je taj profesorski poziv i njemu je služio svom svojom marljivošću i darovitošću.

Formiran na poznavanju hrvatske književne tradicije i hirovitog hoda povijesti hrvatskoga naroda, Petar Delić je bio jedan od osnivača Ogranka Matice hrvatske u Križevcima, tadašnjeg pododbora i od 1965. njegov prvi tajnik. Ubrzo je postao središnja osoba u križevačkoj Matici oko koje se okupljala sva svjesna i radina križevačka inteligencija. Organizirao je tih davnih sedamdesetih godina niz predavanja, književnih večeri i susreta, svečanih akademija posvećenih križevačkim slavnim ljudima i njihovim obljetnicama. Živio je s nadom za Maticu hrvatsku i svih ovih teških i tmurnih godina kada je naprasno prekinuta njezina djelatnost. S jednakim se žarom i ljubavlju uključio u Matičin obnovljeni rad 1990., gdje je pored starih okupio i brojne nove suradnike. Bio je jedan od urednika Križevačkog zbornika u izdanju Ogranka Matice hrvatske. Kao koautor objavio je dvije knjige: To je Hrvatsko pjevačko društvo “Kalnik” (1992.) i Gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima (1995.). U pripremi je za objavljivanje ostao nažalost rukopis o povijesti Gimnazije u Križevcima. Dobitnik je plaketa grada Križevaca i pismenog priznanja za iznimne rezultate u istraživanju križevačke povijesti i kulture.

Petar Delić radio je i živio s našom Maticom hrvatskom po tiho. Volio ju je, kao i Hrvatsku, istim žarom i onda kad ona nije bila savršena. I tu svoju ljubav prenosio je nesebično na sve nas. Kao čovjeka resila ga je mirnoća, dobrota, nenametljivost, učio nas je strpljivosti, toj svetoj riječi Ivanove Apokalipse koja nam je danas toliko potrebna na svim razinama. Učio nas je Hrvatsku voljeti radom. Bio je iznimno skroman čovjek, uvijek daleko od radijskog mikrofona i TV kamera, onaj koji je uvijek sve napravio, a nikada nije ništa tražio.

I kad se danas opraštamo s njim i ispraćamo njegove zemne ostatke teško je prihvatiti istinu da nam više neće donositi knjige i brojne zanimljive članke o jeziku i književnosti o velikim i značajnim ljudima, ali i o običnim i vrijednim ljudima, da ćemo morati tražiti savjete nekog novog lektora, da više nećemo uz jutarnju kavu slušati njegov govor koji je odražavao čistoću njegove misli i plemenitost duše koja nije poznavala mržnju i osvetu.

I nećemo više nalaziti njegove male darove dobrote na našem stolu u Institutu i u Matici hrvatskoj. Dragi Pero, ponesite sa sobom našu neizrecivu zahvalnost i posljednje zbogom. Vaše će djelo trajati zajednički u svima nama. Znamo da smo ostali bez vjernog prijatelja i suradnika koji je svojim srcem grijao sve nas u košnici križevačke Matice i koji je svojim marljivim radom upalio svjetlost da nam bude vidno sutra i zauvijek. Neka i vama, Pero, svijetli vječna svjetlost. I umjesto epitafa stih iz starohrvatske pasionske pjesme CANTILENA PRO SABATHO: Pokojnomu pokoj budi!

Renata Husinec

• 

• 

• 

• 

•