Znanstveni skup u Zagrebu

20. i 21. listopada 2017. održan je u Palači Matice hrvatske u Zagrebu znanstveni skup u povodu 175. obljetnice postojanja Matice. Skup je nosio naziv Uloga Matičina nakladništva u oblikovanju hrvatskoga duhovno-kulturalnog identiteta, a izlagalo je osamnaest izlagača, među kojima i predsjednica križevačkoga ogranka mr. sc. Renata Husinec.

 

 

 

 

 

 

TEKST IZ VIJENCA br. 617, 26. listopada 2017.

Više od 4000 knjiga objavljenih nakladom Matice hrvatske i njezina Nakladnoga zavoda, više od 4000 knjiga objavljenih u Matičinim ograncima i gotovo 150 periodičkih publikacija pokrenutih pod Matičinim imenom u Zagrebu i diljem Hrvatske te u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Kanadi i Njemačkoj… to je statistička bilanca Matičina nakladništva u proteklih 175 godina. A u prvoj godini života i rada mogla je Matica – institucija posvećena „izobraženju ilirskih domorodacah“, odnosno prosvjetiteljskom idealu samoizgradnje dostojanstva osobe posredovanjem ustrajna odgoja, učenja i obrazovanja – računati na malu skupinu „narodne inteligencije“ osposobljene za razumijevanje ciljeva, zadaća i domašaja Matičina rada.

Šire materijalno i duhovno okružje Hrvata toga vremena izgledalo je otprilike ovako: te 1842. svjetska populacija brojila je više od milijardu ljudi. Hrvati, a njih je tada bilo oko dva milijuna, činili su tek dva promila svjetskog stanovništva. Ideje Francuske revolucije i kapitalistička privreda zasnovana na brzoj industrijalizaciji, podjeli rada, simbiozi tehnike i znanosti, uvelike su mijenjale duhovni i prirodni krajolik ljudi.

Svijet političkih i nacionalnih sloboda, svijet razvijena gospodarstva, tehnoloških čuda u to je doba moglo preko novinskih vijesti upoznati tek deset posto pismenih Hrvata. Oni su na prometno izoliranu prostoru, lišeni jedinstvenoga književnog, funkcionalnog i svima razumljiva jezika općenja te svijesti o vlastitoj kulturi, izvrgnuti politikama germanizacije i mađarizacije, svjesno prepušteni cjepkanju po političkoj, teritorijalno-upravnoj i staleškoj liniji. Upravnoj podjeli odgovarala je i podjela na različite, regionalno obojene društvene sustave temeljene na feudalnim odnosima i razdiobi na plemstvo, građanstvo i seljaštvo, koje je činilo devedeset posto sveukupna stanovništva Hrvatske. Ono malo političke moći što su je Hrvati posjedovali nalazilo se isključivo u rukama plemstva, koje je provodilo uglavnom defenzivnu politiku, naginjući čas Beču, čas Budimpešti.

Segmentiranost hrvatskoga političkog i društvenog prostora, idejni utjecaji panslavizma, francuske političke misli i njemačkoga romantizma, koji je isticao načela jezika i narodnosti, doveli su do konstituiranja ilirizma kao narodnoga pokreta, de facto kao kulturnog, a implicite kao političkoga integracijskog pokreta pod vodstvom izobražene elite, uglavnom pučkoga podrijetla. U takvu, problemima prožetu okružju, između živih stvaralačkih i misaono razornih snaga, rađalo se Matičino nakladništvo.

Sljedećih desetljeća sve što je odista vrijedilo u hrvatskoj kulturi, posebice u beletristici, književnoj i povijesnoj znanosti, jezikoslovlju, leksikografiji, prirodoslovlju, etnologiji, muzikologiji, etnologiji utemeljeno je, kanonizirano, popularizirano ili znanstveno legitimirano Matičinim izdanjima.

Upravo o tim temama raspravljano je na znanstvenome skupu Predsjedništva Matice hrvatske, u čije je ime brigu oko osmišljavanja, organiziranja i provođenja skupa preuzeo Matičin potpredsjednik Damir Barbarić. Pritom je u raspravama nakon izlaganja dijalog usmjeravan podjednako i prema nakladničkim usponima i padovima u prošlosti, i prema orijentaciji za budućnost, prema mogućnostima i potrebama Matičina nakladništva s obzirom na priključivanje Hrvatske Europskoj Uniji i potrebi da se nakladništvo iz receptivnog transformira u emitivni oblik.

Premda je na skupu ponuđeno više periodizacija Matičine povijesti i nakladničkog rada, neprijepornim se čini uvid da središnju cezuru u Matičinu nakladništvu čini godina 1945. Dotad je nakladnička politika i normativno i praktično usmjerena ponajprije prema potrebama vlastita članstva, tj. „srednjega staleža“ kao materijalne i čitateljske baze, a nakon 1945. Matičino se nakladništvo orijentira prema signalima i zahtjevima širih slojeva hrvatskoga naroda, da bi naposljetku, zahvaljujući takvu programu i radu, uspostavom Republike Hrvatske, Matica poprimila status svenarodne, odnosno nacionalne kulturne institucije. Stoga treba zadržati na umu Barčeve riječi da je povijest Matice hrvatske ujedno povijest hrvatske kulture.

U metodičkome pogledu, sva su se izlaganja osim Barbarićeva oslanjala na prikaz i pregled razvoja Matičina nakladništva u okviru pojedinih struka. Izlaganjem Damira Barbarića filozofijski je seriozno interpretirana bit spora „starih“ i „mladih“ u Matici početkom 20. stoljeća.

Matica i suvremenost

Prvi je govorio Matičin predsjednik akademik Stjepan Damjanović, koji je ponudio vlastiti, sinoptički pogled na Matičino nakladništvo od njegovih „ilirskih“ početaka do današnjih dana. Iako je uvodno izlaganje upozorilo slušatelje na impresivan korpus i značenje Matice hrvatske u kontekstu sveukupne izdavačke djelatnosti u Hrvatskoj, Damjanović je završio izlaganje pogledom u budućnost, postavljajući – u perfekcionističkoj maniri – pitanje: jesmo li mogli bolje?

Povjesničar Željko Holjevac, u izlaganju Matičino nakladništvo i hrvatska povijest 1842 – 1918, istaknuo je važnost niza pregleda hrvatske povijesti što ih je Matica objavila u Poučnoj i Maloj knjižnici MH. Riječ je ponajprije o knjigama istaknutih povjesničara poput Vjekoslava Klaića, Tadije Smičiklasa i Ferde Šišića. Prema Holjevčevu mišljenju, spomenuti su autori povijesnim djelima pridonijeli ne samo proučavanju hrvatske povijesti i razvoju hrvatske historiografije nego i stvaranju nacionalne svijesti te popularizaciji povijesti kao znanstvene discipline. Na samu kraju Holjevac, citirajući Radoslava Lopašića, zaključuje kako je Matica hrvatska djelovanjem „davala hrvatskom narodu sustavna djela prvaka hrvatske historiografije pisana kritički na temelju izvora i stručne literature, ali razgovijetno kako bi bila prikladna znanstvenoj zajednici i pristupačna najširem čitateljstvu“.

Stipe Kljaić potom referatom o Povijesnim izdanjima u Matičinu nakladništvu 1918 – 2008, u okviru trodijelne kronološke podjele razdoblja, iznosi važne točke Matičine izdavačke djelatnosti u kontekstu proučavanja povijesti. Temelj su kronološkoj podjeli važne povijesno-političke prekretnice bitne za cjelokupnu zajednicu pa tako i za promatrani oblik društvene i kulturne djelatnosti.

Kljaić prvo razdoblje smješta između kraja Prvog i kraja Drugoga svjetskog rata, drugo razdoblje smješta u interval od kraja Drugoga svjetskog rata do hrvatskoga osamostaljenja, a treće od osamostaljenja i uspostave Republike Hrvatske do 2008. Na tragu inicijalne kronološke podjele Kljaić povlači paralele između povijesnih previranja i nakladničke djelatnosti, iznoseći na kraju i intrigantan zaključak kako je vrijeme od 1945. do 1990. u hrvatskoj historiografiji i Matičinu nakladništvu obilježeno nemogućnošću slobodna istraživanja tema iz hrvatske povijesti, čemu uzrok treba tražiti u ondašnjoj nepovoljnoj političkoj situaciji.

Oblikovanje hrvatskoga jezika

Druga je sesija bila posvećena nakladničkome djelovanju na području jezikoslovlja i leksikografije. Bila su predviđena izlaganja dvojice vrsnih i uglednih profesora i jezikoslovaca, Ive Pranjkovića i Josipa Lisca. Nažalost, zbog bolesti Lisac nije mogao prisustvovati skupu pa je njegovo izlaganje otkazano.

Pranjković je svojim radom pokrio vremenski raspon od 1846. (izdanje Drobnićeva Ilirsko-nemačko-talianskog rječnika) do 1960. (zajednički Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom dviju Matica, hrvatske i srpske). Pranjković ukazuje na iznimne zasluge Matice u oblikovanju hrvatskoga jezika – bez njezina utjecaja hrvatski jezik kakav danas poznajemo bio bi nezamisliv. Pošavši od polemike Jagića i Veber-Tkalčevića u časopisu Književnik, koja predstavlja znatan korak u razvoju pravopisa hrvatskoga jezika, preko djelomice još uvijek aktualna Guberinina i Krstićeva djela Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, a završavajući osvrtom na spomenuti zajednički Pravopis s pravopisnim rječnikom Jonkea i Stevanovića, Pranjković uspijeva oslikati dugotrajnu skrb Matice hrvatske o razvoju i očuvanju hrvatskoga jezika, koja je do izražaja posebno došla 1967. Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Pranjković ističe kako je spomenuti pravopis s obzirom na pravila struke korektno izveden, premda različito shvaćan i prihvaćan u Hrvatskoj i Srbiji, gdje je pravopis dočekan kao svršetak procesa ujedinjenja jezika uglavnom prema dominantnim sastavnicama istočne varijante, odnosno srpskoga standardnog jezika, a za hrvatsku stranu, posebice za Jonkea, pravopis je značio „priznavanje samosvojnosti hrvatskoga književnoga jezika“.

Treću je sesiju započeo Ivica Martinović temom o hrvatskoj filozofskoj produkciji od Augusta Šenoe do Alberta Halera u kontekstu Matičina nakladništva. Martinović dijeli izdavačku djelatnost Matice hrvatske u razdoblju od 1842. do 1945. na tri razdoblja. Prvo, austrougarsko, razdoblje (1842–1914, 1914–1918) započeto je ostvarajima na području poetike i filozofije umjetnosti, djelima Ivana Macuna i Šenoe, a zatim i prijevodom Filozofije umjetnosti Hypolitea Tainea objavljenom u Vijencu 1895, nakon čega slijedi Musićevo i Šrepelovo problematiziranje tema klasične filologije, a kulminira Bazalinim kapitalnim trosveščanim djelom Povijest filozofije (1906–1912). Međuratno je razdoblje (1918–1941) prema Martinovićevu mišljenju obilježeno ponajprije Zimmermannovim Temeljima filozofije te Makančevim djelima Marksistička filozofija prirode i O podrijetlu i smislu države (1938–1939). Drugo ratno razdoblje (1941–1945) obilježeno je prijevodima objavljenima 1943. u Prosvjetno-političkoj knjižnici urednika Zlatka Gašparovića. Riječ je o djelima Carla Schmitta (Pojam politike i ostale razprave) i Eduarda Sprangera (Oblici života). Posebnu pozornost posvetio je Martinović zborniku eseja francuskih autora koji je priredio Ivo Hergešić pod naslovom Razgovor o Europi (1944), koji je ubrzo nakon objave ustaška cenzura zaplijenila. Također, Martinović je upozorio i na Gortanove prijevode Platona, Halerov Doživljaj ljepote te na neke predsjedničke govore Filipa Lukasa i Bazalin članak o narodnoj kulturi objavljen u Hrvatskom kolu.

O filozofskoj produkciji Matice hrvatske nakon Drugoga svjetskog rata govorio je Stipe Kutleša. Nakon uvoda u kojemu ističe važnost MH za promicanje filozofske misli, ali i nacionalne samosvijesti, Kutleša iznosi kratak pregled filozofa koji su vršili, ili još vrše, važnije funkcije u Matici hrvatskoj. Središnji dio izlaganja donio je detaljan i sustavan pregled opsežna korpusa objavljenih filozofskih djela u Matičinu nakladništvu, a zatim i filozofskih priloga u periodičkim publikacijama. Kutleša u zaključku navodi: „Sasvim kratko moglo bi se zaključiti da je izdavaštvo filozofske literature Matice hrvatske respektabilno kako po broju objavljenih knjiga i članaka tako i po kvaliteti te po zastupljenosti nekih od temeljnih djela filozofije, ali također i po posvećenosti tema hrvatskoj filozofiji. No ima nekih tema i nekih područja i među autorima i među nekim problemima filozofije koji su bili ipak deficitarni, a to onda ostaje kao buduća zadaća Matice hrvatske.“

Skrb za prirodne znanosti

A da Matica od početka do danas nije skrbila, kao što se često misli, samo o lijepoj književnosti i hrvatskome jeziku te humanistici, nego i o prirodnim znanostima, pokazao je referat Renate Husinec, Jasne Matekalo Draganović i Nenada Trinajstića, a izložila ga je Renata Husinec, predsjednica križevačkog ogranka MH koji je neposredno prije skupa u središnjici organizirao znanstveni skup u Križevcima posvećen Matičinim izdanjima na području prirodoslovlja i tehničke kulture, objavivši pritom i katalog prirodoslovnih izdanja MH. Izlaganje je Renata Husinec započela konstatacijom o cilju znanstvene popularizacije koji je bio svojevrsna nit vodilja u prirodoznanstvenom aspektu izdavačke djelatnosti Matice hrvatske, posebice u njezinim ranim fazama. U tom se kontekstu ističe i relevantnost već spomenute Poučne knjižnice. Istaknut je i znatan doprinos Bogoslava Šuleka i Otona Kučere razvoju hrvatske prirodoznanstvene misli i terminologije. Autori, sumirajući svoj pregled Matičina nakladništva, ističu kako su „Matičine knjige iz područja prirodnih znanosti prikazale širem hrvatskom čitateljstvu dosege suvremene znanosti u svijetu i često bile jedini izvor novih spoznaja u Hrvatskoj“. Naglašena je i važnost prijevoda ključnih djela svjetskih prirodoslovaca te Matičina doprinosa u oblikovanju znanstvenoga nazivlja.

Istaknimo ovdje i podatak da Matičin Odjel za prirodoslovlje i matematiku redovito izdaje znanstveni časopis Prirodoslovlje, koji redovito predstavlja najnovije znanstvene spoznaje iz različitih prirodoslovnih područja.

Jure Vujić, pročelnik Odjela za politologiju Matice hrvatske, istaknuo je na početku Uloge i doprinosa Matice hrvatske za razvoj i afirmiranje hrvatske politološke misli ono što je nazvao izazovom i paradoksom. Izazov se odnosi na izazov proučavanja politologije kao još nedovoljno obrađena područja, a kao paradoks istaknuo je to da još ne postoji hrvatska politologija u užem smislu, odnosno „ne postoji u suvremenom obliku političke znanosti koja počiva na anglosaksonskom postulatu biheviorizma“. Vujić je ustvrdio: „Treba prethodno i uvodno napomenuti nasljeđe velikog institucionalnog deficita sistematiziranog i analitičkog znanstvenog kontinuiranog istraživanja, proučavanja, recenziranja i izdavanja djela koja se dotiču hrvatske politološke tradicije i znanosti.“ Pritom je istaknuo kako se radi o posljedici povijesno-političkih procesa i konteksta u kojemu se hrvatska politička samosvijest nije mogla izraziti kao takva. Na kraju je predložio da se prevedu i objave važniji teoretičari posttotalitarizma i temeljna djela politološke znanosti uopće.

Posljednji je prvoga dana izlagao etnolog i gospodarski tajnik Matice hrvatske Damir Zorić. Suodnos Matice hrvatske i etnologije Zorić je predstavio jednostavnom rečenicom: „Moja je osnovna postavka da je etnologija u Matici našla svoje prirodno duhovno okruženje.“ Svoju tvrdnju Zorić objašnjava kompatibilnošću svrhe i cilja Matice hrvatske i etnologije kao društvene znanstvene discipline, a napominje i to da su takvo duhovno okruženje izborili suradnici iz provincije, što upućuje na relevantnost Matičinih ogranaka za etnologiju, ali i za funkcioniranje Matice hrvatske kao institucije. Istaknuta je i uloga etnologije u kreiranju kulturnog identiteta ili, Zorićevim riječima, „etnologija je trebala pomoći da se utvrdi tko je i odakle je tko te gdje bi trebao biti“. Na kraju Zorić upozorava na nova područja koja su svojim knjigama otvorili Radoslav Katičić te Juraj i Vitomir Belaj, vezana uz našu pretkršćansku baštinu.

Razvoj čitateljske publike

Prvu je subotnju sesiju započeo Matičin potpredsjednik Stipe Botica temom Rukopisne zbirke usmene književnosti u Matici hrvatskoj. Botica definira tradicijsku kulturu i time stvara kontekstualni okvir u kojemu kreće od samih početaka sakupljanja usmenoknjiževne građe, ističući pritom ulogu Luke Ilića Oriovčanina, odnosno njegove knjige Narodni slavonski običaji, zaklade za izdavanje pučkih knjiga, Kačićeva djela Razgovor ugodni naroda slovinskoga koje je poslužilo kao poticaj sakupljačima te poziv Tadije Smičiklasa na sakupljanje usmenoknjiževnog blaga. Svi su spomenuti poticaji, kao i neki drugi o kojima je Botica izlagao, rezultirali golemim korpusom zapisa usmene književnosti koji danas broji oko 61.000 stranica. Ipak, većina građe, odnosno sakupljenih rukopisnih zbirki MH, predana je 1951. HAZU. Botica napominje kako treba zaštititi spomenuto blago, u suradnji s Akademijom te ukazuje na postojanje velikoga broja još neobjavljenih tekstova, koji su dio hrvatske tradicije i samim time važan dio hrvatske kulture.

U izlaganju Lahorke Plejić Poje o utjecaju Matice hrvatske na stvaranje književnog kanona dotaknut je niz pitanja koja se nameću pri proučavanju Matičine bibliografije. Takva nam pitanja, smatra autorica, otvaraju pogled na specifičan mikrokozmos odnosa i procesa u kojem se oblikuje čitatelj, a razvojem čitateljeva ukusa stvara se književni kanon kao ujedinjujuća točka u kontekstu hrvatske kulture. Istaknuvši relevantnost edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti, Bitijeva Pojmovnika suvremene književne teorije, romana Mirisi, zlato i tamjan Slobodana Novaka, antologije Zlatna knjiga hrvatskoga pjesništva ili neke od triju velikih povijesti hrvatske književnosti, Lahorka Plejić Poje prikazuje i jasno argumentira ključnu ulogu Matice hrvatske u oblikovanju književnoga kanona. Ističemo nekoliko tvrdnji iz zaključka izlaganja: „Matica se uglavnom percipira kao konzervativna ustanova. I donekle to jest točno, no nije naodmet uputiti na to koliko je ona probijala granice, koliko je bila anticipatorna u mnogim segmentima, koliko je ‘naprednih’ imena privukla i koliko afirmirala. (…) U prošlosti, naravno, ne trebamo i ne možemo živjeti, no od prošlosti ipak treba živjeti: onima koji je poznaju i koji znaju što s njom, ona nije mrtvi kapital, nego živo tkivo oko kojega se plete sadašnjost i budućnost.“ Tim se riječima otkriva istinska važnost skupa u sklopu kojega se na čvrstim temeljima nastoji izgraditi budućnost Matičine izdavačke djelatnosti, krucijalne za odgoj i razvoj hrvatske inteligencije.

Izlaganje Suzane Coha Uloga Matice hrvatske u hrvatskoj kulturi 19. stoljeća naglasak je  stavilo na Matičine značajke „kojima se ona može uspoređivati sa sličnim institucijama u drugim europskim sredinama potkraj 18. i početkom 19. stoljeća, a koje su odigrale veliku ulogu u konstituiranju modernoga građanskog društva i modernog nacionalnog identiteta“. Uvjete u kojima dolazi do osnutka Matice ilirske Suzana Coha tumači pozivanjem na teze Jürgena Habermasa i pritom detektira transsocijalnu strukturu Matičina članstva u njezinim ranim stadijima.

U drugome je dijelu autorica panoramski prikazala Matičino nakladništvo usmjerivši interes na književnost i zaključivši „da kroz te procese, koji su s jedne strane izgrađivali građansku javnost, a s druge moderno nacio­nal­no društvo ili moderni nacionalni identi­tet, stvorio prostor i za konstituiranje moder­nog shvaćanja književnosti kao estetske činjenice“.

Stanislav Tuksar započeo je drugu subotnju sesiju radom Opseg, karakter i značenje izdanja Matice hrvatske na području glazbe. Iznio je podatke o 141 naslovu s područja glazbe, od kojih je 51 naslov objavljen u središnjici Matice hrvatske, a 90 u njezinim ograncima. Tuksar dolazi do zaključka „da uz iznimku nekih pokušaja kraćega daha i ograničenog vremenskog okvira postoji stanovita zadrška pa čak i nepostojanje osmišljene dugoročne izdavačke politike koja bi bila komplementarna s drugim izdavačima na tim poljima“. To ipak ne bi trebao biti velik problem jer se može riješiti angažiranjem glazbenoga stručnjaka određenog profila i kapaciteta. Tuksar tako dolazi do konkretnog prijedloga koji bi, ukoliko naiđe na razumijevanje, mogao pridonijeti razvoju Matičina nakladništva.

Skup je završio izlaganjem Bojana Marottija pod naslovom ‘Preliepo i častno poduzeće’. O Matičinim prijevodima grčkih i rimskih pisaca. U svom detaljnom pregledu grčkih i rimskih djela u Matičinu izdanju Marotti se osvrće i na problematiku prevođenja, kao što je primjerice problem prevođenja daktilskoga heksametra. Osim na pitanja prevođenja, osvrće se i na pitanja grafijskih rješenja u tim prijevodima. Marotti ne donosi samo pregled izdanja nego i pregled uspona i padova, odnosno poleta i zastoja, upućujući pritom na to da je izdavanje prijevoda klasičnih djela često ovisilo o političkim prilikama, ali i o volji i angažmanu Matičinih članova. U raspravi koja je uslijedila nakon izlaganja, dolazi se do zaključka da su potrebni i novi prijevodi i kritički osvrti na stare.

Budućnost Matice hrvatske

Predavanje Damira Barbarića održano je u petak umjesto predavanja Josipa Lisca, iako je planirano kao završno. S razlogom je Barbarićevo izlaganje planirano kao završno, naime, prethodna su uglavnom nudila preglede djelatnosti u prošlosti, dok se Barbarić, kako smo već spomenuli, odlučio temi skupa pristupiti interpretativno. Uzimajući u obzir činjenicu da je Matičin skup „stjecanje orijentacije oko onoga u čemu smo sada i kamo ćemo ići“, a promatrajući svjetonazorski sukob „starih“ i „mladih“ koji je obilježio modernu, Barbarić u tome događaju prepoznaje kako je taj sukob stalno, latentno prisutan, koristeći taj motiv kako bi uputio na budućnost Matice hrvatske odnosno na potrebu za promišljanjem daljeg razvoja izdavačke djelatnosti. Barbarić u zaključku kaže: „Našu naklonost danas bi mnogo prije trebali privući jasno i neuvijeno izrečeni stavovi uvjerenjem i nazorom mladih, ali iskustvom i mudrošću zrelih stvaralaca poput Gjalskog ili Livadića.“

Skup je zaključio predsjednik MH Stjepan Damjanović završnim govorom u kojemu je pozvao sudionike skupa na raspravu s vodstvom Matice o svemu onom za što misle da bi se u Matici moglo napraviti, odnosno čime bi se moglo doprinijeti Matičinu izdavaštvu.

Matičin je skup pokazao Matičinu volju za dijalog i spremnost da se prilagodi novome vremenu i novim prilikama. Matica hrvatska oduvijek je bila živo tkivo hrvatskoga društva, a upravo su ovakvi skupovi potrebni kako bi takvom i ostala. Ako je hrvatsko izdavaštvo u krizi, potreban je spasonosni svjetionik, a upravo bi Matica hrvatska sa svojim čvrstim temeljima mogla preuzeti tu ulogu.

Saša Lovrić i Josip Brleković

 

Program

Oglasi